Apartmani randjelovic Sokobanja

Lov i turizam u Sokobanji


Prema pisanim dokumentima na području opštine Sokobanja, ljudi su se doseljavali u relativno skoroj prošlosti, u XVIII veku, u većem obimu, ali i ranije, od XV veka.

Naš poznati prirodnjak Jovan Cvijić piše da su se na ovo područje doselile porodice sa Kosova, iz Sandžaka, iz Crne Gore i istočnih delova Srbije. U početku je broj stanovnika, u poređenju sa današnjim brojem, bio znatno manji. Na osnovu pisanih dokumenata i pronađenih tragova može se zaključiti da je u nenaseljenim prostorima, u okolini Sokobanje, (Sokograda), bilo dosta divljači.

Stariji lovci pričaju da je bilo veoma mnogo razne lovine pa čak i medveda. U to vreme naši narodi su živeli pod turskom vlašću i bili su veoma siromašni. Vatreno oružije su imali, uglavnom, samo Turci. Tek kasnije, u XIX veku i naši ljudi su dolazili do vatrenog oružija, otimanjem od Turaka, a mnogo kasnije i kupovinom.


PRVI LOVCI U OPŠTINI SOKOBANJA

Nema pisanih podataka ko je bio prvi lovac na ovom području, ali se zna da su to bili malobrojni ljudi koji su imali oružije krajem XIX veka, posle oslobođenja od Turaka. Broj lovaca je u početku bio mali, u Sokobanji dvadesetak, a u svakom selu samo se po nekoliko ljudi bavilo lovom. Lovio se najčešće zec, jer je po pričanju starih ljudi zečeva bilo veoma mnogo. Bilo je tada dosta vukova, koji su seljacima nanosili ogromne štete, uništavajući im čitava stada ovaca ili krda svinja. Zato je država morala da preduzme neke mere na uništavanju te štetočine. Odmah posle završetka Drugog svetskog rata organizovano je uništavanje vukova trovanjem. Ta akcija je bila veoma efikasna, pa nekoliko decenija vukova skoro da nije bilo na ovim terenima. Međutim, ponovo su se pojavili pre petnaestak godina, namnožili se i sada zadaju glavobolje stočarima. Skoro svake godine zakolju na desetine ovaca, svinja a napadaju i goveda. Zato je lov na vuka veoma atraktivan i uspesan na ovim terenima, a svake godine, u zimskim mesecima, organizuju se i Hajke na vukove, kada se u Sokobanji okupi i do 400 lovaca iz cele Srbije.


TURIZAM I LOV

Sokobanja ima idealne uslove za lov na plemenitu divljač. U lovištima sokobanjskog kraja najčešće se lovi: fazan, prepelica, grlica, šumska šljuka, divlja patka, zec, lisica , vuk, srna, srndać, divlja svinja i jelen. Za svaku od ovih vrsta precizno su utvrđeni dani kada se mogu loviti i koliko se godišnje primeraka može odstreliti.

Lovačko udruženje, "Soko", svake godine pravi plan odstrela pojedine divljači, a sa druge strane postoje i komercijalna lovišta koja se mogu posetiti u bilo koje doba godine i uz određenu nadoknadu odstreliti željenu lovinu.

Vuk je divljač koja nije pod zaštitom, pa je na njega lov dozvoljen tokom cele godine. Najčešći i najuspešniji lov na na vuka je sa čeka pored mrciništa. Da bi lov srneće divljači bio što efikasniji i u skladu sa zakonskim propisima, ona se uglavnom lovi sa "čeka". Čeke su postavljene na mestima gde srneće divljači ima najviše. To omogućuje lovcu da bolje vidi i odstreljuje starije primerke koji su u medalji. Na taj način se vrši i selekcija divljači. Srneća divljač se lovi i čekanjem na ivici proplanaka ili laganom šetnjom kroz šumu. Na sličan način love se i divlje svinje, kojih u sokobanjskim lovištima ima podosta, ali samo najuporniji i vešti lovci mogu se pohvaliti trofejnim ulovima.